Poglavlje XI: Pojanje i otkucaj

Tump-tump.

 

Mikhail zakorači na prvu stepenicu. Maska Tuge pođe za njim. Kameni dio zida zatvori se iza njih čim su sišli nekoliko koraka. Posljednja svjetlost kišne ulice suzi se u tanku liniju, pa sasvim nestade. Ostade samo slabo crvenkasto svjetlo baklji pričvršćenih uz zidove, dovoljno da pokaže stepenice, ali ne i ono što ih čeka na njihovom dnu.

 

Mikhail je silazio prvi. Jednu ruku držao je na balčaku, drugu uz hladan zid. Maska Bijesa pritiskala mu je lice, a svaki udah kroz njena razjapljena usta grebao mu je već povrijeđeno grlo. Koraci Maske Tuge ostajali su iza njega. Mirni. Uvijek jednako udaljeni.

 

Stepenice su se spuštale duboko pod grad, zatim završiše u dugom kamenom hodniku. Plafon je bio nizak, sastavljen od velikih kamenih ploča. Vlažni zidovi stezali su prostor s obje strane. Između njihovih spojeva curila je voda, tanka i crna pod svjetlošću baklji. Negdje ispod svega čuo se dubok glas. Nije mogao razabrati riječi. Više pojanje nego govor, sporo i neprekidno, toliko nisko da ga nije slušao ušima. Osjećao ga je kroz kamen pod nogama. Hodnik je drhtao od njegovog brujanja.

 

Ubrzo se pred njim ukazaše vrata. Četvora s lijeve i četvora s desne strane, postavljena tačno jedna nasuprot drugima. Bila su drvena, tamna od starosti i vlage, ojačana crnim željezom. Na svakim vratima bilo je urezano lice maske.

 

Mikhail prođe pored prvih. Usta povijena prema dolje. Oči nakrivljene pod težinom koja nikada ne prestaje. Maska Tuge. Koraci iza njega se zaustaviše.

 

Mikhail nastavi i priđe sljedećim vratima. U drvetu su bila urezana razjapljena usta, oštri prorezi i lice zaleđeno u rici. Maska Bijesa. Njegova vrata. Iza njih zaškripa drvo. Glasovi su dopirali iznutra. Maska Tuge stajala je na pragu svoje odaje, jednom rukom držeći vrata otvorena.

 

„Znaš li kuda ideš?”

 

Mikhail se okrenu tek toliko da je vidi preko ramena. Klimnu. Maska Tuge zadrža se, kao da čeka da on pogriješi i progovori. Zatim uđe. Vrata se zatvoriše za njom i hodnik ponovo ostade tih. Mikhail ostade pred vratima Maske Bijesa. Glasovi iza njih bili su duboki i teški. Nije znao kuda ide, ali ulazak je mogao biti gori od nastavka. Ako uđe, neko bi mogao znati da čovjek pod Bijelom Maskom ne pripada ovom mjestu. Okrenu se i nastavi ravno.

 

Prođe pored ostalih urezanih lica. Neka je prepoznao samo po osjećaju koji su ostavljala. Druga nije znao imenovati. Jedno je imalo podignutu bradu i usne stisnute kao da ništa pred njim nije dovoljno visoko. Drugo uske oči okrenute ustranu, kao da gledaju ono što je tuđe.

 

Mikhail skrenu lijevo na raskršću. Hodnik se proširi.

 

Pred njim se pojaviše četiri oblika. Tri su nosila blijede maske, glatke i gotovo jednake, s očima malo raširenim i usnama povijenim ustranu. Bile su okrenute prema četvrtom obliku koji je stajao ispred njih.

 

Njegova maska bila je bijela. Oči su na njoj bile iste kao na blijedim maskama, urezane kao da iza njih nikada nema dovoljno viđenog. Usta su stajala malo otvorena ustranu, kao pitanje koje još nije dobilo odgovor.

 

Maska Radoznalosti.

 

Prvi put ju je vidio. Stajala je među tri Blijede Maske kao nešto čistije i opasnije od njih. Nije bila krupna, ali su se svi oko nje držali tako da joj ne zaklanjaju prolaz. Bijela Maska okrenu se prema Mikhailu dok je prolazio pored njih.

 

„On zna.”

 

Tump-tump.

 

Opet iste riječi koje mu je Maska Tuge uputila u kući. Pozdrav. Mora da je pozdrav. Trebao bi odgovoriti, ali šta?

 

Mikhail uspori. Klimnu joj jednom, kao da je pozdrav dovoljan. Maska Radoznalosti nagnu glavu. Samo malo.

 

Mikhail prođe pored njih. Čuo je njen tihi ženski glas. Iza proreza nije mogao vidjeti ništa, a ipak je znao da ga gleda. Nije ubrzao. Nije smio da se osvrne. Osjećao je njen pogled na potiljku.

 

Tek kada se pojavi prvi prolaz desno, Mikhail okrenu glavu kao da provjerava hodnik iza sebe.

 

Tri Blijede Maske i dalje su bile okrenute prema Bijeloj. Maska Radoznalosti nije. I dalje je gledala u njega.

 

Mikhail skrenu desno.

 

Novi hodnik bio je uži i mračniji. Ubrzo izađe na račvanje. Lijevo se otvarao ogroman prostor čiji se kraj nije mogao vidjeti. Redovi debelih stubova nestajali su u mraku, a između njih su se povremeno pomjerale sjenke. Baklje su bile toliko udaljene jedna od druge da su i same pokazivale koliko je prostor velik. Desno, uvučena u zid, stajala su crna drvena vrata. Hodnik se nastavljao pravo, duž otvorenog prostora s lijeve strane, i gubio se u tami.

 

Mikhail zastade. Iz velikog prostora dolazilo je više koraka. Glasovi. Zveckanje metala. Previše oblika da bi među njima ostao neprimijećen. Iza vrata desno nije dolazilo ništa. Otvori ih.

 

Iza njih zidovi se zatvoriše oko njega. Popeo se tri stepenice i u daljini ugledao još jedna vrata. Lijevo od njih hodnik se nastavljao. Mikhail priđe vratima. Iza njih se čuo prigušen ženski plač. I još jedan glas. Nagnu se bliže.

 

„Mogu ti pomoći“, reče drugi glas. „Samo se smiri.“

 

Žena nešto promrmlja kroz plač.

 

„Evo“, nastavi glas. „Stavi ovo na lice. Izliječiće te.“

 

Nastade tišina. Zatim tiho šištanje daha i šmrcanje.

 

„Ne znam da li smijem.“

 

„Ne moraš znati. Samo je stavi.“

 

Mikhail spusti ruku na kvaku. Neko joj je nudio masku. Nije znao ko je žena niti zašto mu je njen glas bio poznat, ali nije zvučala kao da je ovdje svojom voljom. Mogao je ući. Izvući je. Onda se vratiti istim putem kojim je došao. Tri stepenice, lijevo, pa pravo. Ne, ne pravo. Desno. Desno pored osmoro vrata, zatim stepenice i izlaz. Ali nije znao ko je bio s njom. Nije znao ni koliko ih je iza vrata. Tada drugi glas povika, glasnije nego prije:

 

„Vratiću se brzo.“

 

Mikhail spusti ruku s kvake i odmače se. Lijevo se hodnik nastavljao do zida u daljini, a desno se lomio ukoso i prelazio u drugi prolaz. Mikhail požuri tamo. Negdje iza njega pojanje se nastavljalo, kao da ga kamen prenosi kroz čitavu građevinu.

 

Kada dođe do kosine, pred njim se ponovo ukazaše vrata. Ništa se nije čulo iza njih. Mikhail ih otvori. Iza njih su se dizale kružne stepenice. Nije bilo drugog puta. Mikhail podiže glavu. Nije vidio vrh. Stepenice su kružile unutar uskog kamenog okna, jedna iznad druge, gubeći se u mraku.

 

Pođe gore.

 

Maska ga je gušila. Povrijeđeno grlo boljelo je pri svakom udahu, a mokra odora lijepila mu se uz noge. Ipak nije smio skinuti ništa. Nije znao ko bi mogao naići odozgo. Na jednom mjestu uz stepenice se otvori hodnik koji je vodio ravno i gubio se u tami. Baklje su gorjele samo na njegovom početku. Iz dubine je dopirao hladniji vazduh, noseći jači miris metala.

 

Kuda ovo vodi? Do sada sam sigurno u brdu ispod Kapele od Veila.

 

Mikhail ne krenu tamo. Penjao se sve više, prateći zakrivljeni zid ramenom. Pojanje se utišalo. Ostadoše samo tišina i zvuk koraka po kamenu.

 

Na vrhu izađe kroz otvor. Nije bilo vrata.

 

Odaja se širila ulijevo, široka i gotovo sasvim mračna. Pod se pružao u daljinu i nestajao u mraku. S njegove desne strane dizao se kameni zid i pružao sve do drugog, jednakog otvora. Nekoliko baklji gorjelo je uz bliži zid, ali njihova svjetlost nije dosezala duboko u prostoriju.

 

U sredini je stajalo šest Bijelih Maski.

 

Bile su raspoređene u širokom polukrugu, svaka odvojena od druge. Lica većine gubila su se u sjenkama. Vidjeli su se samo bijeli krajevi keramike i povremeni odsjaj vatre preko njihovih proreza. Na lijevom kraju polukruga stajala je Bijela Maska Tuge. Ista povijena usta kao na Blijedoj Maski Tuge koju je Mikhail pratio, samo dublje i čistije urezana. Ruke su joj bile spuštene uz odoru. S njene desne strane stajao je krupan oblik širokih ramena. Bijela maska na njegovom licu bila je urezana kao da se nešto u njoj lomi, ali nikada sasvim ne pukne. Oči su joj bile nagnute prema dolje, kao da gledaju u zemlju.

 

Maska Žalosti.

 

Mikhail priđe Maski Tuge i stade s njene lijeve strane. Niko se ne okrenu prema njemu. Kao da je tu i trebao stajati.

 

Na suprotnoj strani odaje iz otvora se pojavi još jedna Bijela Maska. Mikhail je prepozna čim joj svjetlost dotače lice. Maska Radoznalosti. Ista ona koju je sreo dolje. Zadrža se trenutak kod otvora, zatim se pokrenu prema polukrugu.

 

„On zna“, reče dok im je prilazila.

 

Sve maske se okrenuše i blago pognuše glave.

 

„On sluša“, odgovoriše uglas.

 

Mikhail ponovi riječi zajedno s njima. Sedam glasova izađe iza keramike kao jedan i nijedan se nije mnogo razlikovao od ostalih. Njegov se izgubio među njima.

 

Maska Radoznalosti nastavi prema lijevoj strani polukruga. Prođe iza Bijele Maske Tuge, zatim stade s Mikhailove lijeve strane. Dok se namještala, okrenu lice prema njemu. Samo iskosa. Samo na trenutak.

 

Mikhail ostade nepomičan. Maska Radoznalosti potom okrenu glavu prema tami pred njima, kao da ga nikada nije ni pogledala.

 

Pred polukrugom nije bilo nikoga. Ipak, dublje u mraku, gdje nijedan plamen nije dosezao, stajao je neko koga Mikhail nije mogao vidjeti. Osjećao je njegovo prisustvo po načinu na koji su Bijele Maske držale glave. Sve su bile okrenute prema tami, dovoljno da slušaju, nedovoljno da otvoreno gledaju u nju.

 

Tada glas dođe iz mraka.

 

„Žalosti.“

 

Bio je tvrd i dubok. Nije morao biti glasniji. Odaja ga je nosila sama. Maska Žalosti istupi pola koraka i blago se nakloni.

 

„Slušaoče“, reče.

 

Slušalac. Već je jednom čuo to ime, u šumi, na putu po Kamen Pohlepe. Sada je stajao pred njim, skriven u tami.

 

„Je li završeno?“ upita glas.

 

„Tijelo je preuzeto“, odgovori Maska Žalosti. „Upravo ga ukopavaju u zemlju.“

 

Mikhail se ne pomjeri. Njegovo tijelo. Govorili su o čovjeku kojeg je Maska Tuge iznijela iz njegove kuće. O čovjeku za kojeg su vjerovali da je Mikhail.

 

Glas iz tame ponovo progovori.

 

„Tugo.“

 

Maska Žalosti povuče se na svoje mjesto, a Maska Tuge istupi pred polukrug. Nakloni se.

 

„Slušaoče.“

 

„Je li sve očišćeno?“

 

„Sve je uklonjeno. Kuća je čista. Tako su mi prenijele moje Blijede Maske.“

 

Mikhail stegnu šake u rukavicama. Njegova pisma. Kovčeg. Sve što je ostavio u kući sada im je bilo otvoreno. Prsti mu krenuše lupkati o nogu, ali zastadoše. Ne ovaj put. Polako ih opusti.

 

Maska Tuge povuče se na svoje mjesto.

 

Ostao je on.

 

Znao je to prije nego što je glas ponovo došao. Nijedna druga maska nije stajala između njega i tame. Nije znao šta je prava Maska Bijesa trebala reći, koliko se nakloniti ni kojim glasom odgovoriti.

 

Tump-tump.

 

„Bijese.“

 

Mikhail istupi. Noge su mu bile teške, ali korak ostade miran. Nakloni se prema tami.

 

„Slušaoče“, izgovori jedva i uspravi se.

 

Povrijeđeno grlo prelomi mu glas i učini ga hrapavim, gotovo tuđim.

 

„Je li se opirao?“

 

Sve Bijele Maske ostadoše nepomične. Pitanje je bilo jednostavno. Upravo zato je bilo gore. Mikhail osjeti kako ga Maska Radoznalosti posmatra s lijeve strane. Nije smio okrenuti glavu. Nije smio zastati predugo.

 

„Opirao se“, reče. „Ali nedovoljno.“

 

Riječi izađoše tiho. Trenutak potraja.

 

Predugo.

 

Jedna po jedna, Bijele Maske okrenuše se prema njemu. Sedam bijelih lica, sva mirna, sva bez očiju koje je mogao vidjeti. Maska Radoznalosti istupi pola koraka iz polukruga.

 

„Došao si sam večeras.“

 

Riječi nisu bile pitanje. Bile su zapažanje. Niko se ne pomjeri. Sve maske čekale su njegov odgovor. Mikhail nije znao šta bi prava Maska Bijesa rekla. Nije znao ni zašto je došao sam, ni ko je trebao biti s njim. Svaka riječ kojom bi pokušao objasniti mogla ga je odati.

 

„Ne objašnjavam se.“

 

Maska Radoznalosti ne odgovori. Samo malo nakrivi glavu, kao da je te riječi okrenula u sebi i pronašla nešto što joj se dopada.

 

Tada iz tame dođe smijeh. Tih i kratak. Potpuno kontrolisan. Ipak je odjekivao odajom duže nego što bi smio.

 

„Naravno da ne“, reče Slušalac. „Bijesu ne treba razlog.“

 

Maska Radoznalosti vrati se na svoje mjesto. Mikhail se nakloni i odstupi prema polukrugu. Tek kada je stao između njih, ponovo udahnu. Nešto se u njemu složi s tihim užasom. Bijes donosi kraj. Tuga čisti. Žalost polaže u zemlju. Svako od njih imao je svoje mjesto.

 

Plamenovi baklji uz zidove spustiše se. Stanjiše se, kao da ih je nešto iz odaje povuklo prema zemlji. Glas iz tame izgovori još jednu riječ.

 

„Počinjemo.“

 

Plamenovi zadrhtaše. Jedan se ugasi. Zatim drugi. Odaja potamnje. Bijele Maske počeše se razilaziti. Neke prema bočnom prolazu s desne strane, neke prema otvoru iza Mikhaila. Niko nije govorio. Niko nije pitao šta počinje.

 

Maska Radoznalosti priđe Mikhailu. U ruci je držala presavijen pergament, zatvoren bijelim voskom bez utisnutog znaka.

 

„Tvoj sljedeći zadatak.” Pruži mu ga.

 

Mikhail ispruži desnu ruku. Maska Radoznalosti ne pusti pergament. Zadrža ga među prstima. Samo trenutak. Bijelo lice spusti se prema njegovoj šaci. Pogled ostade na njoj.

 

Tump-tump. Tump-tump.

 

Mikhailu se vrati bljesak noža u mraku. Lijeva ruka.

 

Prsti mu se stegoše oko pergamenta. Rukav Maske Radoznalosti bio je povučen unazad, tek za širinu dva prsta. Na unutrašnjoj strani njenog zgloba ugleda znak urezan tamnim mastilom. Dvije ukrštene crte, a pored njih dvije uspravne. Nije znao šta znači. Zapamti ga.

 

Maska Radoznalosti i dalje nije puštala pergament. Povukla ga je malo prema sebi, primoravajući Mikhaila da joj priđe pola koraka. Bijelo lice približi se njegovom.

 

„Ti ne pripadaš ovdje“, reče.

 

Nije povisila glas. Nije morala. Posljednji plamen se ugasi. Tama pade preko odaje.

 

Mikhail pusti pergament i polako poče uzmicati. Maska Radoznalosti ne pomjeri se. Gledala ga je, a presavijeni pergament i dalje joj je ležao u ruci.

 

Mikhail se okrenu. Niko ga ne zaustavi. Tišina mu to dopusti. Glas u tami ne progovori. Previše lako. Povlačio se sve dok ne prođe kroz otvor. Tada pronađe kružne stepenice i krenu dolje.

 

Tiho i postepeno pojanje se vratilo. Iza njega se začuše koraci. Mikhail ubrza.

 

Brže.

 

Trčao je sada. Ne kao vitez, vitez je bio prespor. Trčao je kao neko uhvaćen preduboko pod zemljom. Pojanje ga je pratilo, kao da je namjerno dolazilo kroz zidove. Nisko i neprekidno. Nije postajalo glasnije. Stopalo mu promaši jednu stepenicu. Čizma skliznu, koljeno udari o kamen, ali se uhvati za unutrašnji zid i nastavi.

 

Iza njega koraci su bili bliži. Stiže do dna i izleti kroz vrata. Kamen mu je mutno prolazio kraj očiju. Skrenu desno i dotrča do kraja.

 

Zid.

 

Pogrešno. Brzo nazad, prije nego neko izađe kroz vrata za njim. Lijevo su stajala ona vrata iza kojih je ranije čuo plač. Povuče ih. Iza njih je bio hodnik koji je skretao udesno, a s lijeve strane dvoja vrata. Nije bilo plača. Nije bilo nikoga. Nije bilo ni stepenica.

 

Mikhail prođe pored prvih vrata. Plač je ranije dopirao iza njih, bio je siguran. Ta vrata vode do nje, ne do izlaza. Otvori druga. Pred njim se ukazaše kružne stepenice. Ove su vodile prema dolje. Nije htio dolje. Vrati se i nastavi hodnikom udesno. Na njegovom kraju dočekaše ga još jedna vrata.

 

Okrenu se. Iza njega se u tami ukaza slaba bijela površina. Maska. Možda jedna, možda više.

 

Tump-tump. Tump-tump.

 

Mikhail pojuri kroz vrata. Projuri lijevo pored jedne Blijede Maske. Nije je dobro vidio. Ona se samo okrenu za njim. Naiđe na raskrsnicu. Pravo je bila tama. Desno osvijetljen hodnik s mnogo vrata. Mikhail zgrabi prva vrata i uđe.

 

Soba iza njih bila je puna. Dugi kameni stolovi pružali su se duž odaje, izlizani i poblijedjeli od starosti i upotrebe. Klupe su stajale s obje strane. Blijede Maske sjedjele su jedne naspram drugih. Neke su bile iste, neke tek malo različite, ali sva su lica imala isti lom, istu bol urezanu u usta. Iste oči nagnute prema zemlji.

 

Soba je bila tiha. Pretiha. Kao da nekoga sahranjuju u zemlju. Mikhail je stajao na vratima. Dah mu je zapinjao iza maske. Jedan trenutak ništa se ne desi.

 

Zatim se svaka glava okrenu. Ne jedna za drugom. Sve odjednom. Jedan savršen pokret, kao da ih je okrenula ista nevidljiva ruka. Desetine očiju prikovaše se za režeće lice Bijesa.

 

Mikhail zastade. Tek tada vidje da su sve bile Blijede Maske Žalosti.

 

Jedna maska polako ustade s klupe i napravi korak prema njemu. Dovoljno blizu da je čuje.

 

„Ti ne pripadaš ovdje.“

 

Iste riječi. Druga maska. Nešto u njemu razumje prije misli. Bijes ne pripada ovdje. Bijes ne sjedi za ovim stolom. Nisu znali ko stoji iza maske, ali su znali šta nije.

 

Mikhail se polako povuče. Zatvori vrata za sobom. Pogled mu pade na njihovu površinu. U drvo je bila urezana Maska Žalosti.

 

Napokon se sjeti. Sva vrata imala su lice. Početak. Tamo u daljini morao je biti izlaz. Okrenu se, ali izlaza nije bilo. Hodnik se krivio ulijevo i nestajao iza zavoja. Onaj na početku išao je pravo.

 

S druge strane vrata odmah se začuše pokreti. Ne žurni.

 

Mnogo gori od žurbe.

 

Desetine mirnih koraka koji su zajedno krenuli prema njemu.

 

Tump-tump. Tump-tump.

 

Potrča.

 

Hodnik se savijao ulijevo. Mikhail ga je slijedio, zatim skrenu desno, pa lijevo. Više nije znao gdje je veliki prostor, gdje su vrata maski ni gdje je ulaz kroz koji je sišao. Iza njega koraci se razliše hodnikom. Prošao je pored vrata s urezanim licem koje nije stigao pogledati. Zatim pored još jednih. Iza njih je neko grebao po drvetu.

 

Pojanje se pojača. Kamen pod nogama zadrhta toliko da se prašina prosu s plafona. Vazduh je postajao hladniji. To je moralo značiti da se približava izlazu. Ili nekoj dubljoj pukotini.

 

Maska mu je udarala o lice pri svakom koraku. Mikhail rukom uhvati Kamen Nade. Ili Kamen Pohlepe. Više ga nije bilo briga.

 

Ispred njega stajale su dvije maske. Okrenuše se čim začuše njegovo trčanje.

 

„Bijese?“ povika jedna Blijeda Maska Bijesa.

 

Mikhail ne odgovori. Naglo skrenu udesno. Remen maske puče kraj njegovog uha. Keramika se otrgnu s lica, udari o kamen i rasu se u komade.

 

Tump-tump. Tump-tump. Tump-tump.

 

Sada golog lica, vazduh mu je sirovo parao pluća. Pred njim se pojavi crveno svjetlo i stepenice prema gore, nalik onima na početku.

 

„Bijese!“

 

Stepenice su ovdje bile duže nego one kojima je sišao. Zidovi bliži. Plafon sve niži. Rukom je tražio kamen koji otvara izlaz, ali iznutra nije vidio nikakav znak. Samo zid. Mikhail pritisnu prvi kamen. Ništa. Drugi. Ništa. Iza njega koraci počeše se penjati. Pojanje je prolazilo kroz zid ispred njegovog lica.

 

Tump-tump. Tump-tump. Tump-tump.

 

Pritisnu treći kamen. Nije se pomjerio. Četvrti. Kamen utonu pod njegovim dlanom. Nešto duboko u zidu zastenja. Ploča se pomjeri ustranu, sporo, njemu previše sporo. Prvo se ukaza tanka linija kišne noći. Zatim dovoljno prostora da kroz njega provuče ruke. Mikhail se okrenu na stranu i progura se dok mu je kamen još strugao preko leđa. Odora se zakači. Povukao je, ali tkanina nije popuštala. Povuče jače. Trebaće mu još vani. Koraci su bili odmah iza njega. Trgnu svom snagom. Tkanina se pocijepa na jednom mjestu i oslobodi ga. Zid se vrati na svoje mjesto.

 

Mikhail tek tada vidje gdje se nalazi.

 

Nije bio u Kamenorezačkoj Četvrti. Bio je u istočnom dijelu grada. Tačno u onoj slijepoj ulici gdje je prvi put izgubio Blijedu Masku Tuge. Ispred njega stajale su zgrade s troja vrata. Lijevo zid. Desno put.

 

Mikhail krenu desnim putem. Čim zađe iza ugla, skide poderanu odoru i rukavice, savi ih pod ruku. Sada je barem imao nešto, odoru, rukavice i strah.

 

Pođe prema Roniku, držeći se sjene i slušajući svaki korak koji nije bio njegov.