Poglavlje XIV: Grdar
Beris zaustavi kola među kućama uz jezero, nedaleko od podnožja Prvog Stuba, gdje se glavni put počinjao penjati prema gradu. Kuće su ovdje stajale razmaknute, s visokim krovovima i uskim prozorima, a između njih su se kroz snijeg provlačili ugaženi putevi.
„Ja idem gore“, reče Beris i pokaza bradom prema putu koji se u zavojima penjao uz padinu. „Tamo su trgovci i skladišta. Ti ne možeš sa mnom. Gore ima više straže i više očiju.“
Mikhail siđe s kola. Jedan mač visio mu je za pojasom. Darinov je držao uvijen uz bok ispod smeđeg plašta, dovoljno skriven da mu se nije vidjela drška. Hladnoća mu se već uvukla kroz čizme i rukavice. Nije bio navikao na nju, naročito ne na vjetar koji bi pronašao svaku pukotinu u odjeći. Beris se namjesti na sjedištu i uze uzde.
„Bilo je dobro društvo.“
„Sve je bilo dobro osim te tvoje ribe.“
Beris se osmjehnu.
„Nemoj ostati izgubljen. Nađi sobu. Ne izlazi mnogo dok ne vidiš kako stvari ovdje stoje.“
„A ti?“
„Prodaću šta mogu, pa odmah nazad za Veilcourt.“
„A kada se vraćaš ovamo?“
„Ne vraćam se.“ Beris pogleda prema kućama. „Ne volim se ovdje dugo zadržavati. Hladnoća mojoj nozi ne prija.“
Mikhail neko vrijeme ništa ne reče.
„Hvala ti.“
„Nemoj još. Prvo preživi nekoliko dana.“
Beris se nagnu prema njemu.
„Pokušaj da se stopiš s njima što prije. Manje govori, više slušaj. Promijeni i ime, barem dok ne saznaš ko te ovdje može tražiti.“
„Koje ime?“
Beris ga odmjeri.
„Grdar.“
„Grdar?“
„Zvuči dovoljno grubo. Bolje nego Mikhail Emberline.“
Mikhail pogleda put kojim su došli. Iza planina i snijega, negdje u daljini, ostali su Veilcourt, Ronik i kuća iz koje je pobjegao.
„Grdar“, zovnu ga Beris. „Ovamo.“
Mikhail se ne okrenu.
„Eto. Čovjek već zaboravio.“
Mikhail se okrenu prema njemu.
„Grdar“, ponovi.
Beris klimnu.
„Zapamti ga. A čime se baviš, smisli sam.“ Siđe s kola. „Ovdje su ljudi prijatni dok im ne daš razlog da ne budu.“
„I ti si isti.“
Beris se okrenu prema zaprezi, ispregnu Mikhailovog konja i pruži mu uzde.
„Sad se snalazite sami.“
Mikhail ih prihvati.
„Hoćemo.“
Beris se vrati na kola i podiže ruku u pozdravu.
„Nemoj pasti sa stubova.“
Berisov konj povuče kola uzbrdo. Vukao je sporo, a Berisovo tijelo ljuljalo se s udarcima točkova. Na prvom zavoju okrenu se još jednom, zatim nastavi prema Prvom Stubu.
Mikhail ostade sam među kućama, s uzdama u ruci. Hladnoća mu se učini oštrijom čim kola odoše. Namjesti plašt preko skrivenog mača i krenu putem uz jezero, držeći se dalje od glavnog uspona.
Krčmu ugleda na čistini. Bila je široka i blago nagnuta prema jezeru, s donjim dijelom zidanim od sivog kamena, a spratom od tamnog drveta. Iznad vrata visjela je daska na dva kratka lanca. Na njoj je bio urezan put koji se među snijegom račvao u četiri različita pravca. Ispod slike stajalo je ime:
Pogrešan Put.
Konja priveza pod nadstrešnicu uz bočni zid krčme, zatim otvori vrata i uđe. Buka ga udari zajedno s toplotom. Smijeh se valjao prostorijom, dizao se i padao među glasovima. Drvene čaše udarale su jedna o drugu, stolice strugale po kamenu, a iz jednog ugla neko opsova, ako je to uopšte bila psovka, zatim se nasmija i izvini prije nego što se riječ stigla zadržati.
Većina ljudi bila je krupna, širokih ramena i debelih ruku, kao da su čitav život cijepali drvo, nosili kamen ili vukli užad po snijegu. Šake su im bile grube od rada. Muškarci i žene izgledali su kao da treba da sjede kruto i oprezno, ali su se naginjali jedni prema drugima, smijali i pili jer su mogli.
Mikhail zakorači unutra. Jedan čovjek ustade od stola i zakači ga ramenom toliko snažno da mu se Darinov mač pod plaštom pritisnu uz nogu.
„Hei, izvini“, reče čovjek odmah i uhvati ga za rame da se uvjeri da nije pao. „Nisam te vidio.“
„U redu je.“
Čovjek ga odmjeri. Oči mu se zadržaše na njegovom licu, zatim na maču za pojasom i ispupčenju pod plaštom.
„Nisi odavde, a?“
„Nisam.“
„Vidi se.“
Nije zvučao neprijateljski. Nije ga ni pitao dalje, kao da mu je bilo svejedno odakle dolazi. Potapša ga po ramenu i vrati se svom stolu. Mikhail zatvori vrata za sobom. Toplota ga zabolje u prstima dok su se odmrzavali. Krčma je bila prepuna. Uz zidove su stajali dugi stolovi, a oko njih klupe i stolice skupljene bez ikakvog reda. Na gredama su visjele sušene trave, luk i nekoliko starih fenjera, iako je vatra iz velikog ognjišta osvjetljavala veći dio prostorije.
„Šest dana!“ povika neko za stolom uz prozor.
Podigao je drvenu čašu visoko iznad glave.
„Šest dana pijemo! Valjda ćemo stati kada se uvjerimo da je gotovo!“
Za stolom prasnu smijeh. Neko zapjeva, glasno i loše. Čovjek pored njega pokuša da ga prati, promaši riječi, pa udari dlanom o sto kao da je pjesma bila kriva. Jedan od njih primijeti Mikhaila.
„Hei, ti!“
Mikhail stade.
„Dođi. Ima mjesta.“
„Neću dugo ostati.“
„Ni mi“, reče čovjek i podiže drvenu čašu. „Već šest dana odlazimo.“
Ponovo se nasmijaše.
„Šta slavite?“ upita Mikhail.
Čovjek ga pogleda kao da pitanje nije razumio.
„Rat je stao.“
„S Veilcourtom“, dodade žena s druge strane stola. „Napokon.“
„Jest“, reče prvi. „Sjutra možda opet počne, ali danas ne traje. Zato sjutra nastavljamo sedmi dan.“
Gurnu praznu stolicu nogom prema Mikhailu.
„Sjedi.“
„Ne želim da vam kvarim veselje.“
Čovjek podiže drvenu čašu u vis.
„Pametno.“
Mikhail pokuša shvatiti tu njihovu grubost, zatim se okrenu i sjede za sto bliži zidu. Čekao je da ga neko usluži. Niko ne priđe. Ljudi su ulazili, odlazili do šanka, vraćali se s drvenim čašama i nastavljali razgovore. Jedna žena prođe pored njega noseći četiri drvene čaše. Mikhail je isprati očima, zatim pogleda prema čovjeku iza šanka.
Niko ovdje nije služio stolove. Ustade i priđe. Krčmar je bio niži od većine ljudi u prostoriji, vrat mu se gotovo nije vidio. Brisao je čašu komadom tkanine koja je odavno prestala biti čista. Mikhail stade pred njega.
„Zdravo.“
Krčmar podiže oči i zadrža ih na njemu, još brišući čašu.
„Hei“, ispravi se Mikhail.
„Prvo je bilo iskrenije“, reče on.
„Pivo.“
Krčmar ne posegnu za njim.
„Nisi odavde.“
„Nisam.“
„Odakle si?“
„Od bilo kuda.“
Čovjek je ćutao neko vrijeme. Iza Mikhaila ponovo grunu smijeh.
„S juga si.“
Mikhail ništa ne reče.
„Kako se zoveš, a?“
„Grdar.“
„Grdar“, ponovi krčmar klimajući. „Čime se baviš, Grdare?“
Mikhail osjeti težinu oba mača.
„Prodajem trave.“
Krčmar spusti čašu koju je brisao. Oči mu nakratko skliznuše prema ispupčenju ispod plašta.
„S dva mača?“
Mikhail namjesti plašt preko ispupčenja i pritisnu Darinov mač bliže uz nogu.
„Putevi nisu sigurni samo zato što je rat stao.“
Krčmar ga još malo odmjeri. Zatim se sagnu ispod šanka i izvadi mali svežanj suvih sivih listova vezan koncem. Položi ga pred njega.
„Dobro. Reci mi šta je ovo?“
Mikhail pogleda svežanj. Lira mu je nekada dala istu biljku za ruke, kada su mu dlanovi bili izranjavani od obuke. Nosio ju je u džepu tokom marša prema Elorinu. Htio ju je sačuvati, ali izgubi je u posljednjoj noći na grebenu. Isti miris osjetio je tada. Sada ga osjeti ponovo. Uze jedan list, protrlja ga među prstima i pomirisa kožu.
„Raste samo u Ardenfallu. Koristi se za žuljeve i modrice.“ Krčmar ne reče ništa. „Previše se osušila“, nastavi Mikhail. „Još može poslužiti, ali slabije.“
Krčmar uze list, protrlja ga na isti način i pomirisa prste.
„Jest.“
Napuni čašu pivom i spusti je pred njega.
„Pet srebrnjaka.“
„Pet srebrnjaka? Zar nije to previše?“
„Inače su dva. Ali pošto lažeš i očigledno se kriješ, a ja ne želim da te prijavim, pet.“
Mikhail ga je gledao.
„Što si mi onda dao bilje?“
„Da vidim kako ćeš se snaći“, reče. „Nisi loš, moraš vježbati još malo.“
„Ako ti dam novac, ćutiš?“
„Ćutim.“
Mikhail je čekao.
„Znaš gdje sam, znaš šta radim. Iksas se zovem.“ Krčmar podiže obje ruke. „Stubova mi. Eto.“
Mikhail položi novac na šank.
„Imam i konja.“
„Štala je iza krčme. Još srebrnjak.“
Mikhail spusti još jedan na šank. Dok je uzimao čašu, prvi put ga potpuno pogodi da je Lira odrasla ovdje. Negdje iznad jezera, na jednom od stubova ili među kućama na njihovim padinama. Ovaj govor, hladnoća i trave bili su mu poznati mnogo prije Ardenfalla, na pijaci i u Starom Fenjeru. Možda je još bila u gradu. Ta misao zadrža ga kraj šanka djelić duže nego što je trebalo.
„Treba ti još nešto?“ upita krčmar.
„Možda kasnije.“
Iksas klimnu, uze drugu čašu i poče je brisati. Mikhail izvede konja iza krčme i smjesti ga u štalu. Kada se vrati, sjede za sto uz prozor. Starac na klupi pored njega glasno je ubjeđivao drugoga u nešto.
„Kažem ti, bilo ih je najmanje trideset“, reče. „Svi jeleni su stajali na ivici šume i gledali u mene. Tamo trebamo loviti.“
Neko za drugim stolom frknu.
„Trideset kažeš, a?“
Starac podiže glavu prema njemu.
„Najmanje.“
Čovjek se osmjehnu i zapjeva:
U brda je poš’o Boren,
tamo gaz’o,
zalutao...
Nekoliko ljudi odmah se okrenu prema njemu. Žena pored njega odmah nastavi prije nego što je stigao do sljedećeg stiha:
A kad se pred vatru vratio,
svima je kazao...
Tada cijela krčma odgovori:
Vidjeh, ljudi, sto bogova!
Smijeh prođe među stolovima. Starac se nasmija zajedno s njima, pa nastavi glasnije:
Dvore strašne,
zvijezde sjaju,
ruke gore,
nebo paraju...
„Sto bogova? Oho-ho!“ povika neko iz ugla.
„Nije valjda ravno sto?“ doda drugi.
Pjesma se nastavi od stola do stola. Jedni su znali sve riječi, drugi samo završetke, a starac je branio svaki broj.
Ne baš ravno, reče Boren,
al’ sedamdeset,
možda pedeset,
bilo ih je gore.
Dvore strašne,
zvijezde sjaju,
ruke gore,
nebo paraju...
Pedeset je velik broj,
pazi, druže, jezik svoj.
Možda nije baš pedeset,
al’ dvadeset,
možda deset,
prebrojiti nisam znao,
mrak je bio, vjetar stao.
Dvore strašne,
zvijezde sjaju,
ruke gore,
nebo paraju...
Ma ni deset ih nije bilo,
to se tebi pričinilo.
Dobro, možda bješe troje:
jedno zlatno,
drugo crno,
treće plamom oko vrti,
pa me gleda preko smrti.
Ma ni troje, Borene,
ne vuci nam bogove dolje.
Dobro, jedno.
Jedno samo.
Veliko oko u mraku tamo.
Crno, mokro, sjajno, nijemo,
gledalo me, tu kroz sijeno.
Tad se koza iza njega javi,
meknu jednom,
svi su stali,
Jova prstom pokaza ka štali.
Nije oko bilo božje,
nije dvor bio od zlata,
nije Sjajni gled’o s neba.
Konj je bio iza vrata.
Glavu dig’o iznad sijena,
jednim okom gled’o Borena,
što je noću pio vina,
pa mu štala posta planina.
Mikhailu pjesma bi smiješna, makar samo zbog zvuka pijanih glasova. Kada pjesma utihnu, popi pivo. Ubrzo je zapjevaše ponovo, ovaj put još gore. Mikhail nije pjevao. Sjedio je sam, slušao kako se smiju i pokušavao biti Grdar.
Kasnije, kada se prostorija malo ispraznila, vrati se do šanka.
„Ima li prazna soba?“
Krčmar pokupi praznu čašu pred njim.
„Koliko noći?“
„Nekoliko.“
„Koliko nekoliko, a?“
„Ne znam.“
Iksas ne podiže glavu.
„Mnogo magle u toj priči.“
Mikhail položi srebrnjak na šank.
„Onda za početak jednu.“
Iksas uze novac.
„Još četiri srebrnjaka.“
„To je pljačka.“
„Nije, nećeš naći jeftinije.“
Mikhail ih dodade. Iksas spusti mali željezni ključ pred njega.
„Na spratu. Posljednja vrata lijevo.“
Mikhail uze ključ.
„Hvala.“
„Drugu plati prije nego što je prespavaš.“
„Jest“, reče Mikhail.
Krčmar prvi put razvuče usta u osmijeh.
Stepenice su se usko penjale uz zadnji zid krčme. Na spratu je bilo tiše, ali se pjesma odozdo i dalje probijala kroz daske, prigušena i teška. Mikhail prođe hodnikom i otključa posljednja vrata lijevo. Soba je bila veća nego što je očekivao. Imala je krevet uza zid, mali sto s dvije stolice, lavor s vodom i vlastito ognjište u uglu. Uz suprotni zid stajao je prazan drveni ormar. Više je ličila na mali stan nego na običnu sobu u krčmi. Mikhail spusti stvari, skide plašt i izvuče Darinov mač koji je trinaest dana držao skriven uz nogu. Položi ga na sto, zatim skide i drugi. Tek tada priđe ognjištu. Drva su bila složena u vreći kraj zida. Trebalo mu je par pokušaja da uhvati plamen, ali vatra se napokon primi i poče polako vraćati toplotu u prostoriju. Na zidu nasuprot kreveta nalazio se uzak prozor. Mikhail obrisa vlagu sa stakla rukavom.
Ispod njega ležalo je jezero Teral, otvoreno i tamno među snijegom. Svjetla uz obalu lomila su se preko njegove površine. Dalje, iznad vode, vidjeli su se stubovi i mostovi koji su ih spajali. Mikhail je još neko vrijeme stajao pred prozorom, zatim navuče zastor. Provjeri bravu na vratima i prostor ispod kreveta. Darinov mač položi uz stranu ležaja bližu zidu, a drugi uz onu bližu ulazu, dovoljno blizu da dohvati bilo koji od njih. Napokon leže.
Iz prizemlja se začu novi nalet pjesme, zatim smijeh. Vatra zapucketa u uglu. Mikhail zatvori oči, ali ime koje je dobio još mu nije pripadalo.
„Grdar“, izgovori tiho.
Ovog puta se odazva sam sebi.