Poglavlje XXVI: Dvanaest
Jutro je došlo bez svjetlosti. Ili je barem Mikhail pretpostavio da je jutro po stražaru koji je spavao za stolom, glave spuštene na grudi.
Prije nego što mu je stigla smjena, začuše se koraci. Metal zagreba o metal, zatim se rešetke otvoriše.
Mikhail se trgnu. Četvorica stražara stajala su pred ćelijom.
„Ustajte.“
Mikhail laktom drmnu Orrina.
„Šta? Šta je?“
Orrin se trgnu kao da ga je neko izvukao iz dubokog i teškog sna. Stražari uđoše i svezaše im zglobove iza leđa teškim gvozdenim okovima, spojenim kratkim lancem. Orrin se bunio da je star i da mu ruke više ne mogu tako, ali njih to nije zanimalo.
Povedoše ih prema gore, kroz drugi nivo, zatim prvi, prema izlazu. Sa svakim korakom vazduh je postajao lakši i topliji, ponovo ispunjen udaljenim životom grada. Pred samim izlazom Mikhail ugleda sivu dnevnu svjetlost.
Ipak, ne izađoše u nju.
Stražari otvoriše druga vrata koja su vodila u unutrašnjost zida Drugog Stuba. Mikhail je išao prvi, s dvojicom stražara uz sebe. Jedan ga je držao za lijevu, drugi za desnu nadlakticu. Iza njih su na isti način vodili Orrina. Kretali su se kroz same zidine, neviđeni. Put je djelovao duži nego što je mogao biti, kroz uske zavoje i nagnute prolaze do kojih dnevna svjetlost nikada nije dopirala. Pred kraj se pojavi otvor, a zatim još jedna vrata.
Kada izađoše, Mikhail se osvrnu.
Nalazili su se uz kapiju mosta koji je vodio prema Trećem Stubu. Tek tada shvati kako su u Ardenfallu premještali zatvorenike. Zato ih nikada nije viđao na ulicama.
Treći Stub uzdizao se nasuprot njima.
Stražari ih povedoše preko mosta. Dok su mu prilazili, Mikhail ugleda ženu koja je čistila led s drvenih greda. Nije podizala glavu. Samo je udarala željezom po ledu i tiho pjevušila:
Prvi Stub kuće drži,
a po Drugom trg se pruži,
Treći drži krunu staru,
ona služi ledenom caru.
Hei, ne žuri preko daske,
vjetar vuče kaput, vlasi.
Gledaj gdje ti noga staje.
Most te pamti, ali ne spasi.
Kada joj priđoše, Mikhail je upita:
„I ovdje čistiš?“
Žena podiže glavu.
„Pa i ovdje ima most.“
Odmjeri njega, lance i stražare oko njega.
„Danas budi pametniji nego što jesi.“
Zatim spusti glavu i nastavi udarati po ledu, pjevušeći istu pjesmu.
Dok su prelazili, Mikhail prvi put pažljivije razgleda Treći Stub.
Bio je ogroman, gotovo jednak Drugom. Ulice i čitavi redovi kuća pružali su se uz njegove ivice. Nije imao zidine. Samo kamenu ogradu povezanu lancima, nisku i gotovo beskorisnu pred ponorom koji je čekao s druge strane. Uz same krajeve stuba stajale su visoke kuće od obrađenog kamena, s balkonima okrenutim prema otvorenom vazduhu. Bogatstvo je ovdje živjelo uz ponor, kao da je izazivalo visinu da ga izda. Na krajnjem dijelu stuba stajala je palata, pritisnuta uz samu ivicu. Donji dio bio je širok i čvrsto položen, ali se iz njega uzdizala uska kula, tanka i stroga, mnogo viša od ostatka Ardenfalla i Bijelog Tornja. Probadala je sivilo poput kamenog koplja, a kraj nje je ostatak grada djelovao privremeno.
Mikhail podiže glavu. Kada bi nebo ikada bilo vedro, možda bi se odatle mogao vidjeti Veilcourt. Možda čak i ono što se nalazilo iza Planina Svijeta.
Pređoše most. Lanci su ječali pod njihovim koracima, a vjetar se podizao iz otvorenog ponora. Treći Stub ih primi.
Trg ispred palate bio je širok, popločan glatkim sivim kamenom, bez ijednog komada leda. Radnici su uz kuće čistili posljednje naslage snijega i gurali ih prema ivici. Ostatak trga bio je prazan. Nije bilo gomile niti ljudi koji su čekali da vide zatvorenike.
U njegovom središtu tiho je žuborila fontana. Voda je hvatala blijedu svjetlost, zatim se vraćala u kameni bazen. Iz nje se uzdizalo dvanaest kipova, poredanih oko jednog većeg u sredini. Svi su bili okrenuti prema njemu. Središnji kip držao je mač zaboden u kamen. Na postolju je pisalo:
Serat.
Stražari ih provedoše pored fontane prema otvorenim vratima palate. Čim uđoše, zvuk grada se utiša. Ispred njih su se uzdizale široke i plitke stepenice, popeše se njima.
Na vrhu ih dočekaše velika dvokrilna vrata od tamnog drveta. Jedno krilo bilo je otvoreno. Iza njega čekala je prijestolna odaja.
Kada prođoše kroz njih, stražari ih povedoše do sredine prijestolne odaje. Namještenik je sjedio na uzdignutom prijestolu na drugom kraju dvorane, glave oslonjene na šaku, kao da je već predugo sjedio tamo. Ispod njega stajalo je dvanaest članova Vijeća, poredanih u širok polukrug. Niko od njih nije gledao prema prijestolu. Svi su posmatrali Mikhaila i Orrina dok su im se približavali.
Nosili su duge sive odore istog kroja, razlikovane samo linijama koje su se pružale preko rukava, ramena i grudi. Na nekima su bile plave, na drugima žute, crvene, crne, zelene, smeđe, bijele ili boje bakra. Jedna odora bila je prošarana narandžastom, druga svijetlosivom, treća tamnomodrom. Agnes je nosila ljubičaste linije položene ukoso preko sive tkanine. Stajala je na desnoj strani polukruga, uspravna i mirna, ruku sklopljenih ispred sebe.
Stražari zaustaviše Mikhaila i Orrina odmah pred Vijećem.
„Kleknite.“
Mikhail kleknu. Lanci mu zazvečaše i spustiše se na kamen. Orrin učini isto pored njega, sporije, uz tih uzdah zbog koljena.
Čovjek s plavim linijama istupi iz polukruga. Bio je visok, uskog lica i uredno podrezane sijede brade. Nije se poklonio namješteniku niti se okrenuo prema njemu.
„Stojite pred namještenikom Stevranom Stevranikom, zaštitnikom grada Ardenfalla i vršiocem vlasti nad njegovim zemljama“, reče. „Ipak, odgovaraćete Vijeću.“
Namještenik ostade oslonjen na šaku.
„Samo Vijeću“, dodade žena sa svijetlosivim linijama.
Orrin pročisti grlo i podiže glavu prema prijestolu.
„Namješteniče“, reče, „vjerujem da je došlo do greške.“
Članovi Vijeća zaćutaše.
Namještenik podiže slobodnu ruku.
„Oslobodite ga.“
Niko iz Vijeća ne odgovori. Ali žena sa svijetlosivim linijama okrenu glavu prema čovjeku u plavom, a on spusti pogled prema kamenu. Stražari priđoše Orrinu i otključaše mu okove.
Orrin pogleda vlastite ruke, zatim Mikhaila. Izgledao je jednako iznenađeno kao i on. Stražar ga podiže na noge.
„Idi“, reče čovjek u plavom, brže nego što je trebalo.
Orrin još jednom pogleda Mikhaila, zatim se okrenu i pođe prema vratima. Njegovi koraci odzvanjali su dvoranom sve dok se vrata za njim ne zatvoriše.
Mikhail ostade sam na koljenu. Podiže glavu prema prijestolu.
„Namješniče“, započe, „i kod mene je došlo do greške.“
Čovjek u plavom pomjeri se pred njega i zakloni mu pogled.
„Rečeno ti je kome se obraćaš. Vijeću.“
Mikhail ućuta. Pokuša pogledati mimo njegovog ramena, ali čovjek ostade pred njim. Ostali članovi Vijeća nisu napuštali polukrug. Nisu tražili dopuštenje od namještenika niti provjeravali hoće li se umiješati. Pitanja su prelazila s jednog na drugog, dok je on iznad njih sjedio oslonjen na šaku, kao da nije dio vlastite dvorane.
Mikhail pronađe Agnes među njima.
Mržnja mu se vrati čim joj ugleda lice. Stajala je na desnoj strani polukruga, u sivoj odori presječenoj ukoso ljubičastim linijama. Gledala ga je istim pažljivim izrazom koji je nosila u Bijelom Tornju, kao da pokušava vidjeti šta će se u njemu prvo otvoriti. Nije pokazivala ljutnju zbog toga što ju je pratio. Nije pokazivala ni strah. Samo zanimanje.
Čovjek u plavom ponovo progovori.
„Ime.“
„Mikhail Emberline.“
„U Ardenfall si ušao kao Grdar.“
„Jesam.“
„Zašto?“ upita žena s bijelim linijama.
„Nisam želio da me pronađu.“
„Ko?“ oglasi se čovjek u zelenom sa svog mjesta.
„Ljudi iz Veilcourta.“
„Zašto bi te tražili?“ upita onaj sa smeđim linijama.
„Napustio sam red Vitezova od Veila.“
„Dezertirao si“, reče žena u crvenom.
„Otišao sam.“
„Bez dopuštenja“, dodade čovjek s linijama boje bakra.
„Nisam imao od koga tražiti dopuštenje.“
„Uvijek postoji neko iznad“, reče žena u bijelom.
Mikhail pogleda mimo čovjeka u plavom prema prijestolu. Namještenik se nije pomjerio. Nijedan član Vijeća nije se osvrnuo prema njemu.
„Ne izgleda tako“, reče Mikhail.
Kroz polukrug prođe kratka promjena. Nekoliko glava okrenu se prema njemu, ali niko ne pogleda gore. Čovjek s modrim linijama preuze razgovor.
„Gdje si bio one noći kada je Pelita ubijena?“
Mikhail se ukoči. Pelitina kuća vrati mu se cijela. Zatvorena vrata. Tišina unutra. Stražar koji ga je ugledao kada je izlazio. Vijest je stigla sve do Ardenfalla.
„Nisam je ubio.“
„To te nismo pitali“, reče žena sa svijetlosivim linijama.
„Bio sam u njenoj kući.“
„Zašto?“ upita čovjek u crnom.
„Tražio sam je.“
„Zašto si je tražio?“ nastavi onaj u žutom.
„Nestala je.“
„A ipak si znao gdje živi“, reče žena u crvenom.
„Živi odmah do mene.“
„Ušao si bez dopuštenja.“
„Vrata su bila otvorena.“
„Stražar te je vidio pred kućom“, reče čovjek u smeđem.
„Vidio me kada sam izlazio.“
„I Pelita se poslije toga više nije pojavila“, dodade žena u bijelom.
„Nije bila tamo.“
„Tijelo nije pronađeno“, reče čovjek s bakrenim linijama.
„Jer je nisam ubio.“
„Ili zato što si ga uklonio“, reče čovjek u crnom.
Mikhail pogleda prema njemu.
„Nisam.“
„Zašto si onda napustio Veilcourt?“ upita žena sa svijetlosivim linijama.
„Nisam otišao zbog Pelite.“
„Zbog čega onda?“
„Zašto si promijenio ime?“
„Ko ti je dao mačeve?“
Pitanja su još dolazila iz polukruga, jedno po jedno. Svaki glas preuzimao je tamo gdje je prethodni stao, ali niko se nije pomjerao. Čovjek u plavom ostajao je pred Mikhailom i određivao ritam kratkim pogledima prema ostalima.
Tada se oglasi Agnes.
„Zašto si me pratio?“
Mikhail se okrenu prema njoj.
„Nisam te pratio.“
„Vidjela sam te.“
„Onda znaš da jesam.“
Nešto nalik zadovoljstvu pojavi joj se u očima.
„Zašto?“
Mikhail stegnu šake iza leđa.
„Zbog znaka na tvojoj ruci.“
Agnes ne spusti pogled.
„Kakvog znaka?“
„Znaš kojeg.“
„Reci.“
Mržnja mu je rasla sa svakom njenom riječju. Govorila je kao da nije važno što su pekar i mladići visjeli na trgu, što su ljudi nestajali i što je nešto stajalo pred Lirinim prozorom. Samo ju je zanimalo koliko je otkrio.
„Vidio sam ga prije“, reče Mikhail. „Na nekome ko je nosio masku.“
Polukrug utihnu. Agnes ga je posmatrala, zatim podiže desnu ruku i povuče rukav prema laktu. Znak se ukaza na unutrašnjoj strani njenog zgloba.
„Ovaj znak?“ upita.
Mikhail osjeti težak udar pulsa u vratu.
„Taj“, reče pun mržnje.
Tišina.
Neko iz Vijeća se nasmija. Čovjek u zelenom podiže ruku i pokaza mu isti znak na svome zglobu.
„Ili ovaj?“ upita.
Mikhail pogleda prema njemu. Čovjek u žutom povuče rukav. Ispod njega bio je isti oblik. Zatim žena u crvenom podiže ruku, pa ona u bijelom. Jedan za drugim, ostali članovi Vijeća pokazaše zglobove. Svi su nosili isti znak. Svih dvanaest.
Mikhail ponovo pogleda Agnes. Znak nije pripadao njoj. Pripadao je Vijeću. Agnes možda nije bila Bijela Maska Radoznalosti.
Pogled mu pređe preko ostale tri žene. One u crvenom, svjetlosivoj i bijeloj odori posmatrale su ga jednako pažljivo kao Agnes. Tek sada je primijetio isto zanimanje na njihovim licima, istu potrebu da saznaju šta je vidio i koliko zna. Bio je siguran u to. Jedna od njih mogla je biti ispod bijele keramike. Možda Agnes. Možda neka od ostale tri. Neko među njima jeste. Neko mora biti.
„Kakvu si masku vidio?“ upita žena u crvenom.
„Gdje?“ dodade ona u bijelom.
„Ko ju je nosio?“ upita svjetlosiva.
Mikhail ih je posmatrao, ali nije odgovorio.
„Ko je bio ispod nje?“ nastavi žena u crvenom.
„Ne znam.“
„Šta ti je rekao?“
Mikhail zaćuta.
„Koliko ih ima?“ upita čovjek u zelenom.
„Ne znam.“
Čovjek u plavom posmatrao ga je nekoliko trenutaka.
„Znaš više nego što govoriš.“
Mikhail mu ne odgovori.
„Gdje si pronašao masku?“ upita čovjek u žutom.
„Nisam rekao da sam je pronašao.“
„Šta si uradio s njom?“ dodade žena sa svijetlosivim linijama.
Mikhail je pogleda.
„Nisam rekao ni da sam je imao.“
Tek tada se Vijeće pokrenu.
Čovjek u plavom zakorači prvi ustranu. Žena u crvenom napusti svoje mjesto s druge strane, zatim se odvoji onaj u zelenom. Ostali krenuše jedan za drugim, bez riječi i bez znaka koji je Mikhail mogao primijetiti. Polukrug se polako otvorio i razlio po dvorani, a zatim se zatvorio oko njega.
Glasovi više nisu dolazili samo sprijeda.
„Ko ju je nosio?“
„Ne znam“, reče Mikhail.
Čovjek u plavom stajao je najbliže i do tada je vodio svako pitanje. Ovo nije ponovio. Odmaknu se pola koraka i pogleda ustranu, prema praznom dijelu dvorane, kao čovjek koji čeka da neko drugi progovori umjesto njega.
Neko i progovori.
„Zašto si je uzeo?“
„Ko zna da je bila kod tebe?“
„Gdje je sada?“
Mikhail se okrenu prema prvom glasu, ali drugi se već pojavio iza njega. Članovi Vijeća prolazili su mu s bokova, mijenjali mjesta i preuzimali pitanja jedni od drugih. Nisu hodali u pravilnom krugu, ali se nijedan nije dugo zadržavao na istom mjestu.
Agnes prođe ispred njega.
„Šta su ti Maske rekle?“
„Ništa.“
„Lažeš“, reče neko iza njega.
„Ko ih vodi?“ upita drugi glas.
„Ne znam.“
„Čemu služe?“
„Pustite me.“
„Zašto su došle za tobom?“
„Nisu došle za mnom.“
„Onda za kim jesu?“
Mikhail ućuta.
Što je duže odbijao odgovarati, to su se brže premještali. Sive odore prolazile su mu pred očima, a obojene linije smjenjivale se jedna za drugom. Plava, žuta, crvena, zelena, bijela, narandžasta, ljubičasta. Jedan bi započeo pitanje, drugi ga završio, a treći već postavio novo prije nego što je Mikhail stigao okrenuti glavu.
„Koju si masku vidio?“
„Koliko ih ima?“
„Jesu li ti govorile?“
„Šta su ti rekle?“
„Ko ih vodi?“
„Gdje si sakrio onu koju si uzeo?“
Mikhail podiže glavu.
„Kako znate da sam je uzeo?“
Niko ne odgovori. Okrenu glavu koliko je mogao.
„Ko je to rekao!“ zagalami.
Vijeće stade. Dvanaest glava okrenu se prema njemu. Tišina potraja, a Mikhail je disao ubrzano.
Ali Vijeće ponovo nastavi. Kretali su se oko njega ovaj put sve bliže i brže. Glasovi su se preklapali toliko da više nije znao ko mu postavlja pitanje. Čovjek u plavom započeo bi, žuti nastavio, a žena u crvenom dovršila. Jedan bi mu prišao s lijeve strane, drugi se nagnuo nad desno rame. Svaki put kada bi pokušao zadržati pogled na jednom licu, drugo bi mu ušlo u vid.
„Ubio si Pelitu.“
„Nisam.“
„Viđen si pred njenom kućom.“
„Tražio sam je.“
„Pobjegao si nakon toga.“
„Pobjegao sam od nečeg drugog.“
„Od čega?“
„Od Maski.“
„Kojih Maski?“
„Gdje su?“
„Ko si ti njima?“
„Zašto su došle za tobom?“
Mikhail pokuša ustati, ali ga stražari pritisnuše za ramena i vratiše na koljeno. Okovi mu se zategoše iza leđa.
„Dosta.“
Niko ga nije poslušao.
Pitanja su nastavila dolaziti sa svih strana. Dvanaest sivih odora pomjeralo se oko njega, a znak na njihovim zglobovima pojavljivao se i nestajao. Puls mu je tukao u sljepoočnicama. Disao je sve teže i više nije mogao zadržati pogled ni na jednom licu.
„Nisam ubio Pelitu“, reče glasnije.
„Onda ko jeste?“
„Ne znam.“
„Ko ti je namjestio?“
Mikhail podiže glavu.
„Neko jeste“, reče.
„Ko?“
Stražar pred Pelitinom kućom morao je javiti da ga je vidio. Neko je poslije ušao u kuću. Neko je uzeo nju ili ono što je ostalo iza nje. Neko je znao da će Mikhail napustiti Veilcourt i da će krivica pasti na njega. Mora da je tako. Mora.
„Ne znam“, reče.
Poče okretati glavu lijevo i desno. Tijelo mu se treslo.
„Pustite me!“ Glas mu odjeknu kroz dvoranu.
Čovjek s plavim linijama zaustavi se pred njim. Ostali se polako vratiše na svoja mjesta u polukrugu. Nisu se osvrnuli prema namješteniku. Kao da su odluku donijeli sami, dok su kružili oko Mikhaila.
„Mikhail Emberline“, reče čovjek u plavom, „optužen si za ubistvo Pelite, za dezertiranje iz reda Vitezova od Veila, za lažno predstavljanje pred stražom Ardenfalla i za ulazak u dijelove grada u kojima nisi imao šta tražiti.“
Mikhail pogleda Agnes. Uzvratila mu je pogled bez treptaja.
„Nisam je ubio.“
„To ćeš govoriti u Veilcourtu“, reče žena u crvenom.
„Za pet dana bićeš predat njihovoj straži“, nastavi čovjek u žutom. „Vezan i pod pratnjom.“
„Ako tamo stigneš“, dodade neko iz polukruga.
Mikhail pogleda prema glasu, ali nije vidio ko se nasmiješio.
„Ardenfall je završio s tobom“, reče čovjek u plavom.
Tek tada se iza njih začu pomjeranje kamena i drveta.
Namještenik siđe niz stepenice polako. Vijeće mu se razmaknu dovoljno da prođe, ali niko mu se ne pokloni niti ga pogleda. Samo su se pomjerili kao ljudi koji puštaju nekoga kroz prostor koji pripada njima.
Stade pred Mikhaila.
Izbliza je izgledao starije nego na prijestolu. Umor mu je ležao duboko oko očiju, ali lice mu je ostalo mirno. Pruži ruku, obuhvati Mikhaila za nadlakticu i podiže ga s koljena. Stražari se zategnuše iza njega, ali namještenik jedva primjetno podiže drugu ruku i oni stadoše.
Zatim se nagnu prema Mikhailovom uhu.
U istom trenutku svih dvanaest članova Vijeća malo se primakoše. Nagnuše glave i tijela, kao da žele čuti ono što nije bilo namijenjeno njima.
„Ja ti vjerujem“, prošapta namještenik. Zastade. „Bježi odavde dok još možeš. Ako možeš, povedi i mene sa sobom.“
Mikhail ne izusti ništa. Namještenik se odmaknu tek toliko da mu vidi lice. Pogledao ga je ravno, prvi put bez umora i ravnodušnosti s prijestola.
„Niko nas više ne može spasiti“, reče još tiše.
Zatim ga pusti.
Okrenu se i prođe pored članova Vijeća. Svi se ponovo uspraviše prije nego što im je prišao, kao da se ništa nije dogodilo. Namještenik nestade kroz vrata sa strane odaje, a ona se zatvoriše bez odjeka.
Čovjek u plavom sačeka još malo.
„Vodite ga nazad.“
Stražari uhvatiše Mikhaila za ruke i okrenuše ga prema izlazu. Niko iz Vijeća više mu se ne obrati. Dok su ga vodili prema vratima, osjećao je njihove poglede na leđima.
Provedoše ga istim putem kojim su ga doveli, niz široke stepenice palate i preko praznog trga. Fontana je i dalje žuborila među dvanaest kipova, a Serat je držao mač zaboden u kamen.
Na mostu nije bilo žene koja je čistila led. Vjetar je prolazio kroz lance bez njene pjesme.
Stražari ga uvedoše kroz ista vrata u zidu Drugog Stuba. Spustiše se na prvi nivo, zatim drugi, pa treći. Greg je čekao za stolom. Kada ih ugleda, ustade i uze ključeve.
„Brzo ste završili“, reče.
Zatim otključa posljednju ćeliju. Ostali mu skinuše okove i gurnuše ga unutra. Mikhail se okrenu prema tamnom kraju ćelije, očekujući Orrinov glas, neku primjedbu ili pitanje. Ništa se ne javi.
Greg zatvori rešetke.
„Gdje je Orrin?“
„Otišao je.“
„Kuda?“
„Pustili su ga.“
Greg okrenu ključ.
„A ti ne znaš gdje. Nije ti rekao, a?“
„Ne znam.“
Greg se vrati prema stolu.
Mikhail ostade stajati na istom mjestu. Zadnji dio ćelije bio je prazan. Na kamenu je ostalo samo mjesto gdje je Orrin sjedio.
Mikhail sjede uz zid.
Ovog puta nije bilo glasa iz tame. Nije bilo nikoga da ga pita šta se dogodilo gore, nikoga da se našali na račun Vijeća ili Gregovog unapređenja.
Ostao je potpuno sam.