Poglavlje XXXI: Zemlja u rukama
Probudila su ga zvona Kapele od Veila.
Udarila su devet puta, kao i uvijek. Barem je to ostalo isto. Mikhail ostade ležati do posljednjeg udara, zatim ustade. Beris je već sjedio za stolom. Pred njim su bili hljeb, jaja i dvije drvene čaše vode.
„Je li ti dosadilo da ovako zvone svakog jutra?“ upita Mikhail.
„Jeste“, reče Beris, zatim ga pogleda. „Sada razumiješ koliko to ružno zvuči.“
Mikhail sjede. Jeli su bez mnogo riječi. Beris mu je pripremio zavežljaj s hljebom, komadom slanine i njegovom opranom odjećom, još pomalo vlažnom oko rukava.
Kada se Mikhail spremi za izlazak, zastade s rukom na zasunu.
„Lijevo. Desno. Lijevo. Dvije stepenice. Vrata. Treća vrata. Gore.“
Beris podiže obrve.
„Nije tako.“
Mikhail se okrenu.
„Jeste.“
„Nije.“ Beris izgovori polako: „Lijevo. Desno. Vrata. Tri stepenice. Druga vrata. Gore.“
„Siguran si?“
„Ponavljao si to dvadeset puta na dan, cijelim putem do Ardenfalla. Bio si dovoljno naporan da ga zapamtim bolje od tebe.“
„Nije tako. Ne može biti.“
„Može.“ Beris se nasloni na sto. „Još to ponavljaš?“
„Ne smijem zaboraviti.“
„Eto, čak sam ga i ja zapamtio.“
Mikhail ponovi pravi redoslijed u sebi.
Lijevo. Desno. Vrata. Tri stepenice. Druga vrata. Gore.
Nešto mu se skupi u stomaku. Sve vrijeme otkako je izašao ispod grada nosio je u sebi pogrešan put i nijednom nije posumnjao u njega.
„Hvala ti“, reče.
Beris frknu.
„Idi sada. I neka te kapele sačuvaju.“
Do svoje kuće stigao je kada se pijaca počela namještati. Na Orrinovoj biblioteci iza nje i dalje je visio isti znak. Orrin se nije vratio. Zastade pred kućom pored svoje. Pelitina vrata ostala su zatvorena. Mikhail ih je gledao. Gdje bi mogla biti? Šta joj se stvarno desilo? Sigurno maske. Ili je jednostavno pobjegla, baš kao i Orrin, i nije se javljala.
Vlastita vrata zateče odškrinuta. Uđe oprezno, s mačem u ruci.
Neko je preturao po kući. Stolica je ležala prevrnuta pored stola, a sto je i dalje bio polomljen od borbe s Maskom Bijesa. Sanduk ispod prozora bio je otvoren, a njegov sadržaj rasut po podu. Slama iz ležaja bila je izvučena i razbacana. Daske pod prozorom bile su podignute, zatim nemarno vraćene.
Mikhail obiđe prostoriju i dobro je pregleda. Nikoga nije bilo unutra. Tragova čizama bilo je nekoliko, svi suvi i stari.
Kleknu pred kovčeg ispod prozora. I njega su otvorili. Očeva stara tkanina, dlijeto i zarđali ekseri ležali su po podu. Spusti prste uz unutrašnju ivicu i povuče. Lažno dno se podiže. Ispod je sve ostalo netaknuto. Prašina se nije ni pomjerila. Pismo je i dalje ležalo na dnu. To mu vrati kratak osmijeh na lice. Uze ga i ponovo pročita.
Kada završi, vrati ga, zatim izvadi oba kamena ispod košulje. Kamen Nade nosio je otkako zna za sebe. Kamen Pohlepe uzeo je sam, u kapeli, s rukom u vodi. Držao ih je jedan pored drugog. Nadu. Pohlepu. Sjeti se onoga što je oduvijek želio: da postane Warden i čuva sve do kojih mu je stalo. Bilo bi lijepo da tako bude, samo da ovaj prokleti grad ne krije nešto pod svojim temeljima. Tada spusti oba kamena i postavi ih preko pisma. Vrati dasku preko njih i ostade tako klečati.
Došao je s namjerom. Bio je siguran u nju, ali nije znao kako da je ostvari. Sjeti se tada Garona. Sjeti se očevog drugog pisma, u kojem je sumnjao u njega. Sjeti se da je i sam Garon imao previše magle u svojoj priči. Nasmija se na tu pomisao. Dio Ardenfalla stvarno ostade u njemu. Lira. Gdje je ona sada? Je li istina ono što mu je Agnes rekla prije nego što ju je probio Slušalac? Slušalac, ponovi u sebi. Šta bi sve dao da se samo suoči s njim. Stegnu šake na tu pomisao.
Tada se sjeti kako je prvi put ušao pod grad, s Bijelom Maskom Bijesa. Ali nije imao tu masku, niti Blijedu Masku Radoznalosti, niti odoru, niti rukavice. Naučio je barem da se maske međusobno ne poznaju, da ne znaju lica ostalih. Barem se Blijede Maske međusobno ne poznaju. To je mogao iskoristiti.
I znao je odakle da počne.
Kada se spremi, izađe napolje. Kamenorezačka Četvrt bila je u blizini. Krenu prema njoj. Prema Garonu.
Našao ga je kod velikog kamena, samog, s dlijetom u ruci. Mikhail stade pred njega i skinu kapuljaču. Garon podiže glavu. Dlijeto mu ostade u vazduhu. Nije rekao ništa. Spusti ruku, obrisa je o kecelju, pa je ponovo obrisa iako je već bila čista.
„Ti si mrtav“, reče napokon.
„Nisam.“
„Jesi. Sahranili su te.“
„Ko ti je to rekao?“
Garon zaćuta.
Priđe mu bliže i osmotri ga bolje, po licu, po rukama, kao da traži nešto što bi potvrdilo ono što vidi. Prašina mu je stajala preko obraza i nosa u ravnoj bijeloj traci, kao da je nešto nosio pa skinuo.
„Traže te po cijelom gradu.“
„I šire.“
„Zbog Pelite.“
„Nisam je ubio.“
„Briga me i da jesi.“ Garon stegnu šake. „Tijelo joj nikada nisu našli.“
Mikhail ga nije ispuštao iz vida. Garon ode prema stolu, ali ne sjede.
„Gdje si bio?“
„U Ardenfallu.“
„Zašto tamo?“
„Tražio sam nešto.“
„Jesi li pronašao?“
„Više nego što sam htio.“
Garonovo lice ostade mirno. Sagnu se, uze malo zemlje među prste i protrlja je.
„Čuo sam da si pobjegao iz njihovog zatvora.“
„Vijesti brzo putuju.“
„Tvoje ime je na svakoj potjernici.“
Mikhail mu priđe bliže.
„Kao što je i očevo bilo u tuđim ustima prije nego što je umro.“
Garon podiže oči.
„Šta to treba značiti?“
„Ti mi reci.“
„Nemam ti šta reći.“
„Znaš šta se desilo. Samo ćutiš.“
„Ne znam šta se desilo. Gledaj svoja posla.“
„Ovo jesu moja posla.“
Mikhail ga je gledao, čekajući da skrene oči. Garon to nije učinio.
„Došao si da me optužiš?“ upita Garon.
„Došao sam da vidim koliko znaš.“
„Rekao sam ti i previše od onoga što smijem.“ Odmahnu rukom. „Bolje ti je da odeš iz grada i prestaneš postavljati opasna pitanja.“
„Hoću. Vratio sam se po neke stvari. Sutra ujutro odlazim za Blackwater.“
„Samo još treba i mene da strpaju negdje. Idi sada, dok te nisam prijavio.“
Mikhail se odmaknu, pa stade.
„Vidio sam dragar u Ardenfallu.“
Garonovo dlijeto zastade.
„Nisi.“
„Dva kipa. Ispod Drugog Stuba, na dnu, tamo gdje voda grmi kroz kamen. Isti kamen. Iste vene.“
„Griješiš.“
„Ne griješim. Držao sam dlan na njemu.“ Mikhail mu priđe. „Vukli smo četiri bloka, s trideset i dva konja, i jedva ih izvukli uz prvu uzbrdicu, dok nismo stigli u Šumu Hrastovu.“
Garon ne odgovori.
„Kako je taj kamen stigao tamo? Kako je prevezen preko šest mostova nad rascjepima kojima se ne vidi dno“
„Ima kamena svuda.“
„Ne takvog. Sam si mi rekao. Vadi se samo u Dragarleshu.“
Garon obrisa ruke o kecelju, iako na njima nije bilo ničega. Zatim se sagnu i uze dlijeto koje je maloprije bilo u njegovoj ruci.
„Ne znam o čemu govoriš.“
Rekao je to prebrzo, a Mikhail primijeti da mu se prsti ne pomjeraju po dlijetu kako treba.
„Znaš.“
„Ostavi kamen na miru.“
Mikhail zadovoljno klimnu. Okrenu se i krenu prema kući.
„Nemoj spavati kod kuće“, reče Garon iza njega.
Mikhail se nasmija i nastavi, nije se okrenuo.
Vratio se svojoj kući istim putem, kroz Kamenorezačku Četvrt i pijačnu ulicu. Zatvori vrata i očisti prostoriju, naročito pod. Zatim ugasi svjetlost, uze oba mača i položi ih sebi slijeva, uz bok. Sjede na krevet i sačeka da padne noć.
Znao je da će doći.
Garon je znao da se vratio. Znao je i da će biti u kući. Javiće maskama, a one će doći po njega. Prošli put je prva ušla Maska Bijesa. Ako je red uvijek isti, poslije nje dolazi Tuga. Za njom Žalost.
Kada pade noć, Mikhail ustade, stade uz zid i oslušnu korake u tišini napolju.