Poglavlje XXXIV: Drugo lice
Baklje su gorjele iza Mikhaila. Njihova svjetlost dopirala je do njega, dovoljno da pokaže kamen pod nogama. Sve dalje ostalo je zatvoreno u mraku.
„Nosiš pogrešnu masku ovaj put“, reče glas. „Blijedi Bijes ti nikada nije pristajao.“
Mikhail se pomjeri unazad, bliže zidu uz koji su gorjele baklje.
„Sakrio si se iza nje i mislio da neću znati. Ni tada ni sada.“ Glas zastade. „Mikhaile.“
Tišina.
„Posljednji put kada si stajao ovdje nosio si Bijelu Masku. Zašto se sada kriješ iza nižeg lica?“
Mikhail položi ruku na balčak.
„Pokaži se.“
Oblik se pomjeri u tami, ali ne izađe.
„Zašto?“ upita glas. „Već znaš šta nosim.“
„Znam šta si.“
„Ne znaš.“
Mikhail zakorači naprijed. Svjetlost baklji ostade mu iza leđa, a njegova sjenka pruži se prema mraku.
„Ti šalješ Maske.“
„Ja ih čuvam.“
„Šalješ ih da ubijaju.“
„Ja liječim.“
Mikhail stegnu vilicu.
„Tako to zoveš?“
„Ljudi dolaze polomljeni. Puni pitanja, straha, tuge i bijesa koji ne znaju nositi. Ovdje dobiju lice, svrhu i mjesto kojem pripadaju.“
„I onda ih pošalješ da kolju sela.“
„Još ne razumiješ.“
Oblik napravi jedan korak prema svjetlosti. Najprije se ukaza bijela keramika, čista, bez ijedne pukotine ili mrlje. Oči su bile spuštene u zadovoljnom izrazu, a usta povijena u blag, pokvaren osmijeh.
Maska Pohlepe.
Ostatak tijela ostao je u tami. Vidjeli su se samo široka ramena i ruke uz bokove.
„Slušalac“, reče Mikhail.
„Dobro“, odgovori glas. „Uvijek si brzo učio.“
Bijelo lice ostade još kratko pred njim, zatim se ponovo povuče i nestade.
„Slušalac čuje ono što drugi ne znaju reći“, nastavi glas. „Čuje šta žele. Šta bi uzeli kada ih niko ne bi mogao zaustaviti. Zato ih mogu liječiti.“
„Ti ih ne liječiš. Prazniš ih.“
„Prazan čovjek ne pati.“
„Prazan čovjek nije čovjek.“
Iz tame se začu tih smijeh.
„Još govoriš kao Erik.“
Mikhailova šaka jače stegnu balčak.
„Kako znaš Erika?“
Oblik ne odgovori.
Mikhail pokuša smjestiti taj glas nekome. Ali keramika ga je mijenjala i ravnala, kao i svaki drugi pod ovim gradom.
„Ko si ti?“
„Erika više nema. Svi misle da je kralj to učinio.“
„Gdje je?“
„Nije važno.“
„Gdje je Erik?“
„Tvog mentora nema“, reče glas. „Sada je neko drugi na njegovom mjestu.“
Mikhail zastade. Oblik je poznavao Erika. Znao je da ga je obučavao, kako je govorio i da je Mikhail bio njegov učenik, a ne samo jedan od Vitezova od Veila.
„Pokaži se.“
Mikhail izvuče mač dva prsta iz korica.
„Rekao sam, pokaži se.“
Oblik duboko udahnu.
„Dobro.“
Ponovo priđe svjetlosti. Bijela Maska prva izađe iz tame. Ispod nje se vidjela crna odora prošivena crvenim linijama uz rubove, široka ramena i tijelo krupnije nego što ga je Mikhail pamtio. Desna ruka podiže se prema licu. Prsti pronađoše kožno remenje, olabaviše ga i povukoše.
Keramika se odvoji.
Lice ispod nje bilo je mršavije. Nos je srastao ukrivo, a preko obraza pružao se blijed ožiljak. Oči su ostale iste.
Rovan.
Mikhailova ruka skliznu s balčaka.
„Rovane.“
Muškarac ga je gledao bez osmijeha.
„Živ si.“
Mikhail napravi korak prema njemu.
„Mislili smo da si mrtav.“
„Rovan jeste mrtav. Ostala je samo Pohlepa.“ Podigao je bijelu keramiku između njih. „Ostao je samo Slušalac.“
„Šta ti se dogodilo?“
Rovanovo lice se zategnu.
„Pao sam.“
Mikhail se sjeti grebena, kamena koji se otvorio pod nogama i Rovanovih ruku dok ga je pokušavao zadržati.
„Bio sam polomljen“, nastavi Rovan. „Ležao sam među mrtvima. Nisam mogao ustati. Nisam mogao dozvati nikoga dovoljno glasno.“
„Tražili smo te.“
„Niste.“
„Jesmo.“
„Niste dovoljno.“
Mikhail zaćuta.
„Ronik je slao ljude. Vraćali smo se na greben.“
„Niste me pronašli.“
„Mislili smo da si u vodi.“
„Bio sam.“
Rovan se približi rubu svjetlosti. Ožiljak na licu zategnu mu se dok je govorio.
„Čuo sam vas iznad sebe. Čuo sam korake. Čuo sam kako dozivate moje ime. Onda ste otišli.“
„Nismo znali gdje si.“
„Nije vas dovoljno zanimalo.“
„To nije istina.“
„Mene su pronašli.“
Podigao je Masku Pohlepe.
„Oni su me izvukli. Sastavili su ono što je od mene ostalo. Dali su mi da ponovo stojim.“
„I zato im sada služiš?“
Rovan se nasmija.
„Ne služim im.“
Glas mu postade tvrđi.
„Oni služe meni.“
Mikhail pogleda prema bijeloj keramici u njegovoj ruci.
„Kako si došao do svega ovoga?“
„Ubio sam prošlog Slušaoca.“
„Ne laži me.“
„Rekao sam ti jednom.“ Rovanove usne jedva se pomjeriše. „Jednog dana sve ću voditi.“
Mikhail se sjeti mladog Rovana, sigurnog u sebe i glasnijeg od svih oko njega.
„Uvijek sam trebao da vodim“, nastavi Rovan. „Sada vodim. Ovako mogu da štitim.“
„Koga?“
„Sve.“
„Ljude koje tvoje Maske ubijaju?“
„Nisu moje.“
„Rekao si da te slušaju.“
„Ti ne razumiješ.“
Mikhail ga je posmatrao.
„Zna li Ronik da si živ?“
„Ronik ništa ne zna. Niko ne zna ko je Slušalac.“
Rovan pogleda Mikhaila ravno u oči.
„Samo ti.“
Tišina između njih postade teža.
„Previše si tražio, Mikhaile. Previše si gledao tamo gdje ti je rečeno da ne gledaš. Ja sam te spasio. Poštedio sam ti život, a ti nisi znao kada treba stati.“
Rovan stegnu šake u crnim rukavicama.
„Zato će ti sada doći kraj.“
Polako vrati Masku na lice. Rovan nestade pod bijelom keramikom. Ponovo su ostale spuštene oči i zadovoljna usta.
Rovan izvuče mač. Oštrica je bila široka i duga, napravljena za obje ruke, ali ju je držao jednom, bez napora. Mikhail izvuče svoj mač. Darinov ostade skriven uz bok.
„Nikada nismo završili Dvoboj Uspeća“, reče Rovan.
„Završili smo.“
„Nismo. Tvoj Erik te spasio. Mene je htio izbaciti iz reda vitezova.“
„Nije. Obojica smo prošli.“
Bijela Maska se nakrivi.
„Nije“, reče Rovan. „Maske su te spasile. Pustile su te dalje. Samo sam ja trebao proći. Zapamti to.“
„Zašto bi me pustile?“
„Zato što još nisi bio spreman.“
Rovan krenu. Pređe prostor između njih bez podizanja mača i zamahnu prema Mikhailovom vratu. Mikhail podiže oštricu. Udarac prođe kroz obje ruke i spusti ga na jedno koljeno. Metal zazveča odajom. Prije nego što se uspio uspraviti, Rovan okrenu mač i balčakom ga udari u lice.
Keramika na Mikhailovoj maski puknu uz lijevi obraz. Pade na bok, dočeka se dlanom i otkotrlja prije nego što Rovanovo sječivo udari o kamen gdje mu je ranije bila glava.
Mikhail ustade i poče se kretati onako kako ga je Tarik učio. Kratko lijevo, zatim desno, s težinom na prednjem dijelu stopala i bez dugog zadržavanja na jednom mjestu.
Rovan ga je pratio samo glavom.
„To ti sada neće proći.“
Mikhail poskoči ulijevo, promijeni pravac i zamahnu prema nezaštićenom boku. Rovan ga dočeka. Zapamtio je pokret iz Dvoboja Uspeća. Njegova oštrica skliznu niz Mikhailovu, odbi je ustranu, a lakat ga udari u grlo. Mikhailu nestade vazduha. Rovan ga uhvati za odoru i baci prema zidu.
Leđima udari o kamen. Prije nego što se odvojio, vrh mača prođe mu uz rebra i rasiječe odoru. Mikhail zamahnu naslijepo, ali Rovan se već odmakao.
„Tarik“, reče iza bijelog osmijeha. „Još uvijek skačeš kako te je učio. Ne valja ti tehnika.“
Rovan ponovo napade.
Tri udarca dođoše brzo, jedan za drugim. Prvi Mikhail odbi. Drugi mu izbaci oštricu iz pravca. Treći ga pogodi pljosnatom stranom preko napukle keramike. Glava mu se okrenu, a krv ispuni usta. Zamahnu prema Rovanovoj nozi. Rovan povuče stopalo, udari ga koljenom u prsa i odgurnu. Mikhail pade, ali odmah ustade.
„Lira“, reče Rovan.
Mikhail se zaustavi. Bijela Maska ostade nepomična pred njim.
„Šta s njom?“
„Otišla je.“
„Zašto si joj pisao?“
„Zato što ti nisi.“
Mikhailova šaka stegnu dršku.
„Gdje je?“
„Daleko od tebe. Misli da si Maska.“
Mikhailu se želudac zategnu.
„Gdje, Rovane?“
„Uplašio si joj djecu.“
„Nisam to bio ja.“
„Nisi.“
Rovanov glas iza keramike postade blag.
„Ali ona misli da jesi.“
Mikhail poleti prema njemu i zamahnu prejako. Rovan se izmače i udari ga drškom u potiljak. Mikhail posrnu i pade na stomak.
„Ona je na sigurnom“, reče Rovan, spuštajući mu mač uz vrat. „Daleko od svega ovoga.“
„Od tebe nije sigurna.“
„Od mene je sigurnija nego od tebe.“
Mikhail se naglo okrenu, skliznu ustranu i zareza Rovana preko rukava. Prvi put ga je dotakao. Crna tkanina se otvori, a ispod nje se pojavi krv.
Rovan pogleda posjekotinu.
„Dobro“, reče. „Još uvijek ima nade u tebi.“
Mikhail teško udahnu.
„Zašto uništavaš sela ako liječiš ljude?“
„Ja ne uništavam ništa. Blijede Maske to rade. Ja samo slušam.“
„Zašto to radiš?“
„Zato što nas nema dovoljno.“
„Koliko je dovoljno?“
„Kada sve bude moje.“
Rovan raširi ruke. Plamenovi uz zidove zatreperiše i počeše se smanjivati. Mikhail je držao mač pred sobom. Rovan je još bio vidljiv u slaboj svjetlosti, crna odora stopljena sa zidom, a iznad nje bijela keramika.
„Šta radiš?“
Plamenovi se ponovo poviše, skupiše se uz vrhove baklji i ugasiše. Mrak proguta odaju. Mikhail je još kratko vidio Rovanovu odoru, zatim samo gornji dio tijela, pa sjenku. Na kraju je ostala Bijela Maska Pohlepe, blijeda u tami, kao lice bez tijela.
I ona nestade.
Mikhail se okrenu prema zvuku koraka.
„Rovane.“
Glas se javi s lijeve strane.
„Još me zoveš tim imenom.“
Mikhail se okrenu lijevo i podiže mač. Udarac dođe zdesna. Balčak ga pogodi ispod rebara. Mikhail se presavi i zamahnu prema mjestu odakle je udarac stigao, ali oštrica presiječe samo vazduh.
Koraci se začuše iza njega. Okrenu se, a udarac stiže sprijeda. Pade na koljeno, dlanom udarivši o mokar kamen.
„Previše slušaš“, reče Rovan negdje u tami. „Previše misliš da sve znaš.“
Mikhail se podiže i nasloni leđima uz zid.
„Pokaži se.“
Smijeh mu se javi uz desno rame. Zamahnu, ali oštrica udari o kamen i zadrhta mu u rukama. Rovan ga udari nogom s lijeve strane u koljeno. Mikhail pade, okrenu se i podiže mač iznad glave. Metal udari o metal. Varnica na trenutak osvijetli bijeli osmijeh iznad njega.
Zatim opet ništa.
Mikhail se povuče po podu i ustade. Pokušao je slušati disanje, ali odaja mu je vraćala vlastiti dah sa svih strana. Čuo je tkaninu kako struže lijevo, korak desno, nešto uz zid, pa ponovo ispred sebe.
Bijela Maska pojavi se na trenutak ispred njega. Mikhail krenu prema njoj.
Nestade.
Mač ga tupom stranom udari u rame. Mikhail zaurla i okrenu se, ali Rovan se već povukao.
„Bijes djeluje“, reče glas iz tame. „Ti još misliš. Bijes ne misli. Pokaži ga.“
Mikhail stisnu zube.
„Ja nisam Bijes.“
„Nisi još ništa.“
Tišina.
„Mikhail. Pazi da ne padne kamen na tebe.“
Mikhail osjeti užas u stomaku. Njegov otac je poginuo tako. Rovan je očigledno htio da Mikhail postane bijesan.
„Pokaži se! Kukavice!“
Zvuk dođe odozgo, kao da Rovan stoji na stropu. Mikhail podiže glavu. Udarac ga pogodi u vilicu s lijeve strane. Remenje popusti, Blijeda Maska Bijesa pade na pod i rasu se u komade. Mikhail se zatetura. Mač mu iskliznu iz prstiju i zazveča o kamen. Pokušao je stopalom pronaći gdje je pao, ali ga ne dotače.
Tada se duboko ispod njih začu tutnjanje, kao da stotine nogu jure prema stepenicama. Rovan se glasno nasmija.
„Čuješ li? Dolaze po tebe.“
Mikhail ispruži ruke pred sebe i polako se povuče. Negdje ispred njega keramika je tiho pucketala pod Rovanovim čizmama.
„Šta ćeš uraditi kada te ugledaju bez maske? Napao si njihovog Slušaoca.“
Mikhailova leđa dotače zid. Bijelo lice pojavi se pravo ispred njega, nepomično, bez tijela, s osmijehom koji je lebdio u tami.
Koraci su postajali glasniji.
„Završi“, reče Mikhail.
Bijela Maska mu se približi.
„To sam došao uraditi.“
Nestade iz vida. Mikhail začu nagli korak i oštricu koja siječe vazduh pravo prema njemu.
Izvuče Darinov mač.
Nije zamahnuo. Htio ga je samo izvući i zaustaviti napad, ali vrh je ostao okrenut prema zvuku.
Nešto teško udari u njega.
Rovanovo tijelo nabi se na oštricu. Balčak pritisnu Mikhailove grudi, a sječivo uđe duboko u stomak pred njim. Topla krv poteče preko njegovih šaka. U istom trenutku plamenovi uz zidove ponovo se podigoše i svjetlost se vrati u odaju.
Rovan je stajao tik pred njim, s rukama još podignutim za udarac. Darinov mač ulazio mu je duboko u stomak. Bijela Maska Pohlepe gledala je Mikhaila pravo u oči.
Mikhail izvuče oštricu. Rovanov mač ispade i udari o kamen. Obje ruke spusti na krvavi stomak.
„Ha“, izdahnu. „Još si nepredvidljiv.“
Spusti se u sjedeći položaj.
„Mrzio sam te zbog toga.“
Tutnjava postade glasnija.
„Dolaze“, reče Rovan. Dah mu je zapinjao. „Dolaze po tebe.“
Krv mu poteče niz odoru. Leže na kamen, jednom rukom pritisnutom na ranu, dok se drugom još oslanjao na lakat.
„Svejedno je. Nemaš masku. Nemaš čime da se braniš.“ Teško udahnu. „Ja mogu da se oporavim od ovoga.“
Mikhail pogleda po podu. Njegova Maska Bijesa ležala je rasuta u komadima koji su se presijavali pod bakljama. Keramika je pucketala pod čizmama.
Nije imao drugo lice.
Pogled mu se vrati Rovanu.
Rovan je imao drugo lice.
Čizme su udarale sve bliže. Mikhail priđe i stade iznad njega. Rovanova ruka počela se tresti na rani. Mikhail pogleda bijelu keramiku, kleknu i pronađe njen rub.
Rovan ga uhvati za zglob.
„Ostavi je. Ne razumiješ.“
Mikhail povuče, ali ga Rovan još zadrža. Stisak mu zatim oslabi.
„Čuvaj mi Ronika“, reče.
Mikhail zastade.
Iste riječi izgovorio je na grebenu prije nego što je pao.
Zatim trgnu jače. Maska Pohlepe spade. Rovanovo lice bilo je blijedo. Krv mu je izlazila na usta, a oči su mu bile širom otvorene.
Mikhail se uspravi s maskom u rukama. Bila je topla. Lakša nego što je očekivao, mnogo lakša od Maske Bijesa. Tanka kao ljuska jajeta, potpuno glatka pod prstima. Crne očne šupljine gledale su ga, a iskrivljeni osmijeh kao da je već znao šta će uraditi.
Zvuk čizama naraste.
Blizu.
Samo ovaj put. Samo još sada da se sakrijem, i da izađem s njom.
Mikhail okrenu masku prema sebi. Držao ju je objema rukama, ispred vlastitog lica, dok se Rovan iza nje gušio u dahu. Bijela keramika počela se približavati. Njene prazne oči pređoše preko Mikhailovih, a pogrešan osmijeh podiže se preko njegovih usana. Njegovo lice polako nestade iza nje.
Maska mu dotače kožu.
Bila je topla. Učini mu se da je živa. Pristajala je. Mikhail zatvori oči. Sve je bilo crno. Nije bio Mikhail. Nije bio Bijes. Nije bio vitez. Samo odsustvo. Oblik koji se sakrio iza tuđeg lica.
Na trenutak nastade tišina. Kao da nije čuo ni korake ni vlastito disanje. A onda se javi šapat. Nije bio ni zvuk ni misao. Nešto starije.
Maska Pohlepe prošapta.
Kada stignu, reci da te je napao.
Glas je dolazio iz njegove lobanje, suv i tih. Mikhail je znao da nije bio njegov.
Otvori oči.
Blijede Maske ujuriše iz lijevog i desnog prolaza, poput kamenja prosutog u posudu. Ispuniše prostor. Istog trena stadoše i pogledaše prema gore. Ne prema Rovanu, koji je ležao dolje. Prema Mikhailu. Prema Maski Pohlepe.
Prepoznavanje prođe među njima bez ijedne riječi. Sve glave se pognuše.
„Slušaoče“, izgovoriše uglas.
Zatim ih polako podigoše, čekajući.
Mikhail kroz prazne otvore pogleda Rovana. Krv se širila ispod njega, a grudi su mu se sve sporije podizale. Šapat iz tame još je bio u njemu.
„Napao me je“, reče Mikhail.
Maske se istog trenutka nakloniše. Dvije priđoše Rovanu i uhvatiše ga za ruke. Počeše ga vući preko poda. Tijelo mu je strugalo po kamenu, a krv je za njim ostavljala širok trag. Oči su mu bile napola otvorene.
Odvukoše ga prema stepenicama kojima je Mikhail ušao u odaju. Ostale Maske još jednom pognuše glave.
„Slušaoče.“
Zatim se okrenuše i nestadoše kroz prolaze onako brzo kako su i došle.
Tišina se vratila. Odaja je ponovo bila prazna.
Mikhail je ostao sam u njenom mraku, s Maskom Pohlepe na licu. Keramika je sada bila topla. Prilagođena, kao da joj je oduvijek bilo mjesto na njemu.
Gledao je u zid pred sobom. U ništa. U sve.
Iza maske Mikhail je još bio tamo.
Negdje.