Prve Sedmice

Sedmice nakon Mikhailovog rođenja prolazile su poput tihog nanosa dana nad Embervale —
tihe, nježne, ispunjene trenucima koje je Daisy poželjela zadržati u svojim dlanovima.

 

Često je posmatrala njih dvojicu zajedno —
čovjeka kojeg voli
i dijete za koje bi dala život —
i osjećala da svjedoči nečemu krhkom i neizgovorenom.

 

Darin, inače siguran s kamenom i drvetom,
kretao se oko sina sa iznenađujućom nježnošću.
Nikada nije podizao glas,
nikada pravio nagle pokrete —
kao da je nešto u njemu znalo da bi previše buke
moglo poremetiti čaroliju koju se nije usuđivao izgubiti.

 

Kada bi podizao Mikhaila,
nije to činio snagom —
činio je to sa poštovanjem.
Njegove velike, radom izgrubljene ruke zastajale bi svaki put,
provjeravale pokrivač,
pridržavale malu glavicu,
udahnuo bi, smirio se,
prije nego što bi dijete privukao sebi.

 

Daisy bi zastajala na vratima,
prsti su joj lagano počivali na okviru vrata,
posmatrajući Darina kako korača pored vatre
i ljulja sina sporim, sigurnim ritmom.

 

Kuća je sada djelovala ispunjenije,
ne glasnije, ali punije,
jer se još jedan otkucaj srca uselio u toplinu zidova
i pridružio njihovom tihom životu.

 

Jednog popodneva topla kiša prešla je preko doline.
Tupo je udarala po krovu kuće,
klizila niz kapke,
i ispunila zrak mirisom mokre zemlje.

 

Darin je radio pored vrata, popravljajući šarku,
dok je Daisy stajala kraj njega
sa Mikhailom privijenim uz grudi,
mirnom težinom nekoga ko još nije znao za strah.

 

Kada je kiša oslabila, oblaci su se razmakli,
a sunčeva svjetlost prosula zlato po dolini.

 

Daisy je izašla napolje,
daske pod njenim nogama još vlažne,
zrak svjež i sladak na koži.

 

Tada ga je ugledala.

 

Duga se protezala preko neba —
široka i meka,
lukom od zapadnog grebena
do dalekih sjevernih polja.

 

„Pogledaj, moj mali…“ prošaputala je.

 

Mikhail se pomjerio,
kapci su mu zatreperili taman toliko
da uhvate blijedi sjaj.

 

Daisy se nasmiješila,
pritisnuvši obraz nježno uz toplinu njegove glavice.

 

„Vidiš li to?“ izdahnula je.
„To je duga.“

 

Polako je trepnuo,
kao da pokušava shvatiti zašto joj glas zvuči kao tajna.

 

„Postoji priča koju mi je baka pričala“,
promrmljala je Daisy.
„Govorila je da ako neko prođe ispod duge…
nikada ne izađe isti.
Muškarac može postati žena,
žena muškarac —
boje te promijene,
jer pamte svaki oblik koji si ikada bio.“

 

Tiho se nasmijala sama sebi.

 

„Samo je to priča, naravno…
ali lijepa.
A sve lijepe stvari nose u sebi zrno istine,
čak i ako nikada ne saznamo koji dio.“

 

Posljednje kapi kiše skliznule su sa strehe.
Na trenutak duga je zasjala jače,
a zatim se polako stopila s nebom.

 

Daisy je poljubila vrh Mikhailove glavice.

 

„Ne moraš je još razumjeti“, prošaputala je.
„Neke se priče polako smire…
baš kao i ti.“

 

Duga je izblijedjela,
a Embervale ih je obgrlio svojom tišinom —
majku i dijete pod svježom svjetlošću svijeta
koji se tek počinjao otvarati.